Dubravko Ivanis (Pips, Chips & Videoclips): „Zadržali smo zdrav pankerski duh!“

Hrvatski sastav Pips, Chips & Videoclips promovisaće album „Walt“ u Beogradu i Novom Sadu tokom februara, pa je ovo bila odlična prilika da popričamo sa frontmenom benda.

pipsi foto filip andrejevic-9

Hrvatski sastav Pips, Chips & Videoclips promovisaće album „Walt“ u Beogradu i Novom Sadu tokom februara, pa je ovo bila odlična prilika da popričamo sa frontmenom benda. Pročitajte šta je Dubravko Ivanis rekao za naš portal u nastavu.

Za početak, postoji li neka pesma iz cele diskografije Pipsa koju volite više od ostalih i koju posebno izdvajate?

- Ne, nemam tu jednu pjesmu koju bi impostirao kao autorski ključnu. Meni najdraže komade čak i rijetko izvodimo jer je gig sasvim različit sport od onog studijskog ili slušanja muzike doma. Pjesme koje su meni dobre često ne poberu komercijalni uspjeh, tako da mi je čudno kad se moj i ukus publike ponekad stope. Onda razmišljam, „jebote, gdje sam pogriješio!?“ (smeh).

Dobitnici ste prestižnih nagrada kao što je recimo „Porin“, koliko vam one stvarno znače kao bendu i da li postoje neka priznanja koja cenite više od zvaničnih nagrada?

- Na počecima sam naivno vjerovao da su nagrade potvrda kvalitete, vrijednosti. One sjajno gnoje taštinu, pa kad te u formativnim godinama zateknu imaš filing da ti spolovilo triput veće od ostalnih. Naravno, odrastanjem shvatiš kakve su to gluposti i da tmešetarski polusvijet ima svoju logiku u koju se ponekad uklopiš, a većinom te ispljunu, ni ne slušajući što si napravio. U zemljama bez muzičke industrije, na terenu gdje suvereno vladaju vatrogasni bendovi za vjenčanja i sprovode ne postoji nagrada, ne postoji relavantan testament koji bi predstavljao nešto više od blijede kopije svog kapitalističkog, isto tako besmislenog uzora u Britaniji ili Americi koje su, usput, čitavu tu industriju i izmislili. Nagrade su površna mapiranja terena u određenom trenutku, a ja vjerujem samo u trajanje, u ideju. Ideja se realizira u kontinuumu, ona je prije i poslije nas i prepoznaju je samo oni koji zaista imaju potencijal da slušaju i čuju, da rade na sebi.

Pips, Chips & Videoclips @ Tvornica kulture, Zagreb, Croatia

U svim recenzijama vaših albuma postoje razne kritike, primedbe i pohvale, međutim uvek je naročito istaknut i pohvaljen aranžman pesama i bogatstvo instrumentalnog dela. Kako vam to uspeva? Da li sve zasluge za to pripadaju vašem producentu, Dave Friedmannu?

- Dave je miksao dva prethodna albuma, na „Waltu“ nismo išli u Ameriku. Producenti su Ivan Božanić, gitarista Pipsa i Jura Ferina i Pavle Miholjević, producentski dvojac iz Svadbasa. Produkcija Davea Fridmanna za naše financijske okvire je nemoguća misija. Aranžmani? Aranžmanom pjesme bavim se od samog njenog početka, tako da je on neodvojiv od mesa, od njene konstrukcije. Na pjesmama radimo svakodnevno i puno ih tijekom rada mijenjamo, okrećemo, provjeravamo. Faze same harmonijeske konstrukcije, aranžmana i produkcije kod nas su gotovo paralelni procesi, podjednak nam je fokus. To je logično jer producenta imamo u bendu i kad počnemo raditi zajedno on uvijek razmišlja producentski odnosno što će i kako će nešto biti pozicionirano u finalu. Istina, ne vjerujem da niti jedan aranžman, nikakva produkcija ne mogu od govna napraviti pitu, ali suprotna priča je moguća. Aranžman je opismenjavanje konstrukta, njegovo energetsko i komunikacijsko ostvarivanje, zato se time toliko i bavimo.

Često vas povezuju sa bendovima kao što su The Flaming Lips, Radiohead pa čak i Oasis, odnosno britpopu uopšte. Da li je to slučajnost ili se zaista ugledate na njih?

- Cijeli život, cijela karijera je učenje. Sigurno je da sam od navedenih,, ali i od mnogih drugih putem nešto naučio, prekrasno je kad te nečija muzika pomakne iz rutine, kad te mazne, kad se zapitaš „kako ovi to rade“. Ipak, izvor svih potočića je, za mene, u Beatlesima, ostalo su više ili manje uspješa tumačenja.

Spot za „Htio bih da me voliš“ je izašao pre samog „Walta“, zašto ste odabrali da baš ta pesma povede novi album?

- Zato jer smo ispravno procijenili da će taj song biti emocionalni, empatijski nosač aviona za sve letove kasnije… Kako je „Htio bi da me voliš“ nastajao gotovo 4 godine puštali smo je različitim ljudima, svirali je na gigovima bitno prije objavljivanja i reakcija publike je uvijek unisono bila – da, to je taj Pokemon (smeh).

Pips, Chips & Videoclips @ Tvornica kulture, Zagreb, Croatia

Kritičari vas ocenjuju kao „nadprosečno dobre za hrvatski standard, ali ne dovoljno za svetsku scenu“. Koji je vaš komentar na to i da li ste nekad razmišljali o probijanju van Balkana?

- Nikad nisam nešto slično pročitao, niti mislim da je to generalni stav o bendu. Teško mi je komentirati jer nemam pojma što je „hrvatski standard“ i što je to „dovoljno za svjetsklu scenu“. Jako je bitno za bendove da im guzica vidi što više puta i da upoznamo što više različitih ljudi s raznih strana svijeta. To nas čini bogatima i privilegiranima. Nikad nisam pretendirao da budemo na engleskom jer mi je materinji jezik poput gline kiparima. Za mene jezik nije pitanje dizajna nego pitanje utrobe, iskona, metaporuke. Utoliko, u nekom ozbiljnijem poslovnom smislu nikad se nisam zavaravao da možemo konkurirati u globalnom showbizzu. Ali svakako stalno nastojimo i uživamo svirati i onima koji ne razumiju niti jednu našu riječ.

Kako su se vaši tekstovi promenili od prvog albuma „Shimpoo Pimpoo“1992, do „Walta“ 2013?

- Promijenila se zona, sfera interesa. Na početku se baviš vanjskim, golim okom vidljivim manifestacijama društva, kasnije uvidiš da su te pojavnosti ciklične i koliko god često bile fatalne same po sebi su predvidljive i dosadne. Prestaje fascinacija uvijek jednom te istim šumom u kanalu i počinješ istraživati iznutra, ponireš u sebe, mičeš se od dnevne politike i svakodnevice jer ona samo muti pogled. Pogotovo kad se nakon roditeljstva iz temelja resetiraš u tada već ozbiljnim godinama. Lajanje prestaje kad shvatiš da to što vidiš i to što zapravo jest nisu u znaku jednakosti. Tada slijedi beskrajna cesta do odgovora tko si i zašto si.

A kada govorimo o promenama u zvuku?

- Baviti se muzikom znači istraživati, propitkivati se, učiti, posljedično stalno se mijenjati. Bilo kakav drugi pristup mi je stran. Isto tako, kroz bend u 20 godina fluktuira cijeli razred različitih osobnosti i uvijek mi je stalo da ostave osobni pečat, da albume na kojima su svirali smatraju svojima. Mi smo praktički počeli kao punk – rock, kasnije smo bili i na tragu britanskih bendova devedesetih i američkog prog rocka sve do ruba mjuzikla. Sve se to dešavalo spontano, s puno rada u kontinuitetu i bez puno kalkulacija. Kroz sve te putešestvije mislim da sam sačuvao zdrav punkerski duh, ne umišljajući pritom da sam izumio muziku.

Da li je bilo pesama koje je trebalo da se nađu na novom albumu, ali su ipak „ispale“ sa konačne liste?

- Pjesme su etape, odmorišta, periodički zaključci jednog puno dužeg maratona. Utoliko, pjesme moramo raditi da bi mogli napraviti neke druge nakon njih. Često na songu koji kasnije ni ne objavimo radim mjesecima, ali on postane platforma drugom songu koji mi uspije, naoko, relativno brzo. Pisanje pjesama je kaos, bura koju ne treba puno kontrolirati, ali je po mogućnosti treba preživjeti (smeh). Za „Walta“ sam napisao sigurno 50ak komada, neke koje su otpale konceptualno objavit ćemo možda već ove godine, a ostalima se zahvaliti što su nas nečemu naučile.

I za kraj, recite nam šta sve možemo da očekujemo od nastupa u februaru?

- Promovirat ćemo „Walta“, svirati cijeli album. Osim toga sviramo i sve bitne pjesme u karijeti, koje su nas označile i po kojima smo mi taj bend, a ne neki drugi. Veselimo se svirkama u Beogradu i Novom Sadu, bitne su nam jer se opet trebamo dokazivati, trebamo biti našpanani, a to nas čini svježima i mlađima.


Komentari